Iako Isus nije umro na križu kako bi iskupio grijehe smrtnih ljudi ili kako bi stvorio određeni djelotvoran pristup inače ljutom i okrutnom Bogu, iako Sin Čovječji nije položio život kako bi ublažio Božji gnjev i otvorio put spasenja grešnom čovjeku, bez obzira na sve ove neispravne ideje o iskupljenju i umilostivljenju, postoje određeni bitni aspekti Isusove smrti na križu koji se ne smiju previdjeti.
Smrt je, pod normalnim uvjetima, dio života. Smrt je posljednji čin u smrtnoj drami. Pri svojim dobronamjernim nastojanjima da izbjegnete praznovjerne pogreške krivog tumačenja smrti na križu morate paziti da ne počinite još veću pogrešku u tome što eventualno nećete spoznati istinski značaj i pravi smisao Isusove smrti.
Smrtni čovjek nikada nije bio u posjedu drevnih prevaranata. Isus nije umro kako bi ljude izbavio iz okrutnih pandži izdajničkih vladara i palih kneževa svijetova (Lucifera, Satana). Otac na nebu nikada nije smislio tako veliku nepravdu kao što je ideja prokletstva smrtne duše zbog zlih djela njezinih predaka. Tako ni Isusova smrt na križu nije bila nastojanje da se čovječanstvo iskupi od bilo kakvih dugova Bogu.
Prije Isusovog života na zemlji, čovjek je eventualno mogao biti opravdan u svom vjerovanju u takvog Boga, ali to više nije slučaj nakon Isusovog života i smrti među njegovim bližnjima. Mojsije je poučavao dostojanstvo i pravednost Boga Stvoritelja; ali Isus je predočio ljubav i milost nebeskog Oca.
Životinjska priroda – sklonost prema činjenju zla – može biti nasljedna, ali grijeh se ne prenosi s roditelja na dijete. Grijeh je čin svjesne i namjerne pobune protiv Očeve volje i zakona njegovih Sinova od strane individualnog bića koje ima obdarenje volje.
Isus je živio i umro za cijeli svemir, a ne samo za ljudske rase ovog jednog svijeta. Smrtnici su primali spasenje i prije Isusovog života i smrti na Zemlji, ali ipak je činjenica da je njegovo utjelovljenje na ovom svijetu uveliko prosvijetlilo put spasenja; njegova je smrt zauvijek dokazala sigurnost spasenja nakon smrti u tijelu.
Premda nije ispravno o Isusu govoriti kao o žrtvi, otkupitelju ili izbavitelju, u potpunosti točno govoriti o njemu kao spasitelju. On je zauvijek učinio put spasenja (preživljavanje) jasnim i izvjesnim; on je bolje i uvjerljivije pokazao put spasenja svim smrtnicima svih svjetova u svom svemiru.
Nakon što jednom spoznate ideju Boga kao istinskog i brižnog Oca, što je jedina koncepcija Oca koju je Isus učio, radi dosljednosti moramo potpuno odbaciti sve druge primitivne ideje o Bogu kao uvrijeđenom monarhu, strogom i svemoćnom vladaru čije najveće zadovoljstvo počiva u tome što će uhvatiti svoje podanike u zlom djelu i pobrinuti se da budu adekvatno kažnjeni, osim ako se neko biće koje je gotovo ravnog statusa s Božjim ne zauzme za njih, ne preuzme njihove muke i ne doživi njihovu smrt umjesto njih. Cijela ideja otkupljenja i pomirenja je nespojiva s koncepcijom Boga koju je učio i koju je svojim primjerom pokazao Isus iz Nazareta. Beskonačna ljubav je Božja prva i najistaknutija osobina.
A cijela je ta ideja iskupljenja i žrtvenog spasenja ukorijenjena i utemeljena na sebičnosti. Isus je učio da je služenje bližnjima najviša koncepcija bratstva onih koji vjeruju u duhu. Oni koji vjeruju da je Bog Otac svih ljudi uzimaju svoje spasenje zdravo za gotovo. Vjernik ne smije biti zaokupljen sebičnim teženjem osobnom spasenju, već nesebičnim porivom da voli i da sukladno tome služi svojim bližnjima, onako kako je Isus volio i služio smrtnicima. Cijela ta ideja o otkupljenju prevodi spasenje u domenu nestvarnosti; takva koncepcija je čisto filozofska. Ljudsko spasenje je stvarno; ono počiva na dvije stvarnosti koje se mogu spoznati vjerom i koje na taj način postaju dijelom individualnog ljudskog iskustva: činjenici da je Bog otac svih ljudi i istini koja proizlazi iz te činjenice, da su svi ljudi braća. Točno je, naposljetku, da će vam se “otpustiti duzi vaši, kako i vi otpuštate dužnicima vašim.” Treba paziti, da kad promatramo križ kao otkrivenje Boga, ne gledamo očima primitivnog čovjeka ili sa stajališta kasnijih barbara, koji su Boga smatrali neumoljivim Vladarom surove pravde i krute sprovedbe zakona. Umjesto toga, treba smatrati križ najvišom manifestacijom Isusove ljubavi i odanosti u njegovoj životnoj misiji darivanja svim smrtnim rasama njegovog prostranog svemira.
Znamo da smrt na križu nije imala za cilj da postigne pomirenje čovjeka s Bogom, već da oživi čovjekovu spoznaju Očeve vječne ljubavi i Sinove beskrajne milosti i da emitira ove univerzalne istine cijelom svemiru.
Oznake: Uskrs
